Kad banalnost postane imperativ

HNK Ivana pl. Zajca zaključio je dramsku sezonu 2025/2026. predstavom Kazalište, izvedenom u sklopu 18. Riječkih ljetnih noći. Premijerni naslov, čiji cjelokupni identitet – odnosno, tekst (u prijevodu Ivice Buljana), režiju, scenografiju, kostime i oblikovanje svjetla – potpisuje francuski dramatičar i redatelj Pascal Rambert, izričito je napisan „po mjeri ansambla Hrvatske drame“, no uz značajan dodatak uloge Gorana Bogdana u alternaciji s Leonom Lučevom, a na Zajčevu pozornicu vraća se u novoj sezoni.

Kazalište je priča o peripetijama rada jednog ansambla, u kojima se prepleću ljudski odnosi
i osobne životne priče članova, te je zanimljiva koliko i otrcani stereotipi koje prikazuje / Snimio Dražen Šokčević

Znakovito naslovljena Kazalište, posljednja prošlosezonska produkcija riječkog HNK priča je o peripetijama rada jednog ansambla, u kojima se prepleću ljudski odnosi i osobne životne priče članova, te je zanimljiva koliko i otrcani stereotipi koje prikazuje. Iako bi neke od polaznih točaka predstave mogle biti prilično efektne, poput međusobnog utjecaja privatnih života glumaca na rad u kazalištu ili uloga koje (samo?) imenom odgovaraju glumcima koji ih tumače, Rambertov dramaturški predložak pojednostavljuje ih do banalnosti, dok režijski postupci ne pridodaju dostatnu težinu dubljim implikacijama i značenjima (ako ih uopće ima), čak ni uz pomoć scenografskih rješenja i dizajna svjetla. Ono što bi, po svemu sudeći, trebalo biti svojevrsna oda kazalištu i njegovim umjetnicima, ovdje je izraženo ne originalnim kazališnim jezikom, nego tek pomoću predvidljivih monologa i solilokvija posvećenih, u najdoslovnijem smislu, kazalištu, koji se odvijaju svi redom na prosceniju te simbolično naglašavaju naoko jedini imperativ komada – iz poneke sastavnice kazališnih života izvući najkraćim postupkom ono najstereotipiziranije i najjednostavnije.

Premda je tekst, kako ističe autor, napisan za glumce i glumice Hrvatske drame – zbog čega je činjenica da Ana Vilenica, inače izvrsna glumica i prvakinja Drame, ne izgovori na sceni niti jednu jedinu riječ u najmanju ruku neukusna – u predstavi ne vidimo gotovo ništa od onoga što u biti čini taj ansambl. Ne vidimo (dovoljno), primjerice, komičke finese Edija Ćelića, Anastazije Balaž i Marija Joveva, ni istinsku emotivnu ekspresivnost Olivere Baljak, Denija Sankovića, Petra Baljaka i Romine Tonković, ni preciznu dikciju Damira Orlića i Nike Grbelja. Uz tako plitku karakterizaciju likova i krnju dramaturšku strukturu, ne vidimo zapravo gotovo ništa od stvarnih glumačkih sposobnosti riječke Hrvatske drame – pored spomenutih, u predstavi sudjeluju i Ana Marija Brđanović, Jelena Lopatić, Jasmin Mekić, Dražen Mikulić, Sabina Salamon i Aleksandra Stojaković Olenjuk. Ironično, jedna od glavnih uloga dodijeljena je vanjskom glumcu, Goranu Bogdanu (u alternaciji s Leonom Lučevom u reprizama), koji je ovim radom najavio povratak na kazališne daske. Iako se i Bogdan odlično snašao na sceni, teško je ne zapitati se kakvoj bismo tek izvedbi mogli prisustvovati uz ozbiljniji dramaturško-režijski rad.

Kada najsnažnija poveznica između različitih aspekata jedne predstave postane nedovršenost, onda znamo da smo daleko od posvete kakvu kazališna umjetnost zaslužuje. Rambert niže narativne segmente koji nisu ni dovoljno zanimljivi da bi bili samodostatni ni dovoljno elaborirani da bi utjecali jedni na druge, pa tako ni povremeni blago komični trenuci nisu u stanju zamaskirati dramaturšku jalovost komada. Dvojstvo glumca i uloge moglo bi biti motiv slojevite scenske situacije igre i zbilje te je iščekivanje određene kulminacije u tom smjeru zapravo jedan od rijetkih elemenata koji nas poziva da pratimo tijek predstave s koliko-toliko uzbuđenja, no ni to, naposljetku, ne vodi ničemu. Režijska rješenja (uz površno osmišljen vizualni identitet) možda i ciljaju na naturalistički prikaz dinamike jednog ansambla. Ipak, zbog sadržajne traljavosti cjelokupnog ostvarenja, krajnji rezultat tek je naivna, idealizirana slika života iza kulisa – „režiseri nemaju mašte“, reći će Damir (Orlić) u zadnjem dijelu predstave.

Nisu potrebni nikakvi tautološki hvalospjevi da bi se izrazila veličina i veličanstvenost kazališne umjetnosti, nego priče, prizori i atmosfere koje ostavljaju traga, koje nas oblikuju. Iako je u ovom slučaju Rambert – koji od svih stereotipa vezanih za kazalište možda jedino nije prikazao onaj koji nalaže da je predstava zajednički rad, što glumačkog što autorskog tima – zanemario tu činjenicu, nikako je nisu zanemarili glumci i glumice Zajčeva dramskog ansambla. Unatoč razočaravajućoj inscenaciji, Hrvatska drama dokazala je da može – i zaslužuje – ponuditi više.